In memoriam dr. Robert Torre - Statusna Potrošnja

Odlomak iz knjige: Robert Torre - IMA LI ŽIVOTA PRIJE SMRTI

Kapacitet za potrošnju, iliti kupovna moć, mjera je ljudskosti u potrošačkom društvu. Tko ne može trošiti, ne može ni socijalno potvrditi svoju ljudskost. Ljudska prava afirmiraju se kroz potrošačka prava. Socijalni darvinizam kao religija za bogate svojevrsna je ideologija liberalnog kapitalizma, filozofska racionalizacija nejednakost i društvene neravnopravnosti.
 
Postavke socijalnog darvinizma pripadnici viših slojeva društva kasnog kapitalizma doživljavaju po sebi razumljivim opisom “prirodnog” stanja stvari. Vlastitu superiornost drže intrinzičnom i maltene genetski utemljenom. Pripadnici srednjih društvenih slojeva smatraju da imaju zato što rade, odnosno da tko radi taj i ima. Dok niži slojevi društva smatraju da on nemaju, naprosto, radili-ne radili.
 
Iskustvo visokog socioekonomskog položaja uvećava sklonost k neetičnom suđenju i ponašanju. Bogati iskreno drže da su siromašni niža i bezvrijedna bića. Utoliko, niti ne vide da ih ne vide. Što su imućniji, to manje suosjećaju s onima koji nemaju. Koji imaju, naprosto ne mare za one koji nemaju. Kad ih vide, ne vide ih. Sebe ne doživljavaju arogantima, budući da ne vide da ih ne vide.
 
Jest da ćemo svi napraviti sve za našu djecu. Ali budite sigurni da ljudi koji imaju moć i/ili novac iskreno drže da njihova djeca zaslužuju protežiranost i bolje uvjete nego vaša. Vi, naprosto, ne vrijedite kao oni. Utoliko ni vaša djeca.
 
Suosjećali bi oni sa sirotinjom kad bi je mogli vidjeti kao sebi jednaku. Utoliko nisu neosjetljivi koliko su socijalni daltonisti. Sjede u crkvi jer vjeruju da Bog postoji, ali ne i ljudi. Spram njih su patronizirajuće nadmeni. Mogu reći, ali ne daju si reći, odnosno prigovoriti na vlastiti pravorijek. Njihova je prva, u pravilu i jedina, ali svakako zadnja. Bogatstvo im daje imunitet od socijalnih sankcija. Imetak ih redizajnira i brendira u bića višeg reda.
 
Posjed statusnih roba i dobara služi javnoj demonstraciji ekonomske moći i društvenog ugleda. Jer ne kupuju se statusni predmeti što bi nekome trebali, nego da se pokaže kako se ima i može. I da se u onih koji ih nemaju izazove udivljenje i zavist. Zavist, osjećaj inferiornosti, kompenzatorna pohlepa i ljubomora zloćudni su psihopatološki emotivni motivatori suvremenog ljudstva. I zato su prokleti, jer nikad neće biti sretan koga tuđa sreća muči. Naime, bogat sam samo ako drugi nisu. Imam samo ako drugi nemaju. A nemam ako nije viđeno da imam. Jer, ako svi imaju, nitko nema. Malo infantilno i debilno, ali dovoljno da oslika logiku potrošnje u “bogatih” i “poznatih”. Kao i onih koji bi to htjeli biti.
 
Svrha statusnih dobara nije da čemu služe, nego da veličaju lik i djelo vlasnika. Zato ovo nikako nije ekskluzivna priča bogatih, nego svih. Jer važnije je biti prvi u selu nego zadnji u gradu. U tom smislu svi živimo na selu, sa seljanima s kojima se uspoređujemo. Jer imamo samo ako imamo više od susjeda.
 
Statusnu robu preplaćujemo, a što nas je više ima, to ona manje vrijedi, pa preplaćujemo drugu. I tako dalje i nadalje. Poput igre s nultim ishodom (zero sum game), u kojoj svi trče sve brže da bi stajali u mjestu u odnosu na druge. Kako ne bismo zaostali za onima poput kojih želimo biti, trošimo više nego što trebamo. Jer medijski kanali nam nameću životne stilove “bogatih, slavnih i uspješnih” kao socijalizacijski uzor. Proizveli su njih da bi proizveli nas, koji kupujemo što su njihovi neizravni sponzori proizveli.
 
Promidžbeni marketing roba i usluga je moćan da u nas razbuđuje žudnju i za onim što ne trebamo. Mi, naprosto, patimo za stvarima. “Imati” nam je “biti”. Stidimo se jer žudimo imati, ali pomoći si ne možemo. I nek bude tko jest, ali nama je ipak bitnije “imati”. Jer životno ne moramo ništa ako imamo, dovoljno je da imamo. Koliko kupujemo, toliko smo živi. A ako kupujemo brendove, i sami postajemo društveni brend. Gdje kupujemo i za koliko kupujemo, definira tko smo i što smo. Tako konzumerizam i unutarnje ispunjenje padaju u jedno. Iz začaranog kruga konzumerizma nema izlaza. Jer uvijek moramo biti u toku da bismo uopće društveno relevantno postojali. Što znači da ćemo i dalje kupovati stvari koje nam ne trebaju, u kojima više ni ne uživamo, a za koje i dalje i te kako naporno radimo.
 
Iako su u posjedu tehnološki naprednih roba i imovine kao nijedna dosadašnja povijesna skupina, suvremenih ljudi i dalje se osjećaju nepotpuno i zakinuto. Osjećaju da im nije kako bi im trebalo biti, niti da imaju koliko trebaju. Doduše, imetak i zrada pospješuju osjećaj zadovoljstva sobom i životom koji živimo. No samo do razine komfornog zadovoljenja bazičnih egzistencijalnih potreba i životnog standard. Iznad te razine uvećanje imovine i zarade nije praćeno uvećanjem zadovoljstva životom.
 
Kad kupujemo, u prvom redu kupujemo status i socijalni identitet. Kupujemo da bismo pokazali tko smo. Ljudi troše para i para kako bi izašli na kraj s vlastitom statusnom anksioznošću. Sa žudnjom za afirmacijom unutar, u pravilu višeg društvenog razreda. No mi nismo glupi, krvavo radimo da bismo kupili ne tek nekakva dobra i usluge koliko ono bitno važnije: vlastiti identitet (u socijalnom, kulturnom i psihološkom smislu). Sami brendirani proizvodi po sebi mnogima od nas iskreno uopće nisu važni koliko nam je do ugleda i statusa koji kroz njih stječemo. Jer ljudi nas uvažavaju sukladno status koji uživamo. Stoga, kad kupujemo, zapravo kupujemo mišeljnja drugih o nama. Njihovu prosudbu našeg životnog uspjeha i važnosti.